Takmičarska priroda sportista ima potencijal da se “sa terena” prelije u njihove živote. Razne vrste kockarskih igara pružaju sportistima dodatne mogućnosti za ispoljavanje svog takmičarskog duha. Sportisti, poput onih koji su zavisni od alkohola ili droga, izgrađuju toleranciju prema „naletu adrenalina“ povezanim sa takmičenjem. Njihova potreba da se takmiče i nadmeću ne smanjuje se čak i kada su u neobaveznim situacijama druženja i zabave. U mnogim slučajevima, sportisti više nisu u mogućnosti da se finansijski izdržavaju (kada su na zalasku karijere ili kada im se sportska karijera završi), pa im se stoga kockanje može učiniti kao rešenje za njihove finansijske probleme.

Ako se profesionalni sportista počne kockati, često je dovoljno da oseti draž samo jednog dobitka, odnosno jedan gubitak da poželi da vrati izgubljeno, i tako on može započeti ciklus zavisnosti. Obično, kada se u kockanju dogodi gubitak, uobičajena reakcija za osobu koja je kockala samo da bi se zabavila, je da se njeno kockanje ne nastavi. Međutim, profesionalni sportisti će u istoj situaciji nastaviti da kockaju, jer su po svojoj prirodi izuzetno kompetitivni i ne mire se lako sa porazom. Često će i u kockanju dati sve od sebe kako bi izašli kao pobednici, upravo onako kako bi to radili u svom sportskom okruženju. Ako u tom momentu i uspeju da povrate novac, neretko ulaze u začarani krug. Nastavljaju da kockaju,ulažu sve više i više novca, javljaju im se osećanja krivice i sramote usled finansijskih gubitaka, i oni postaju preokupirani uzaludnim pokušajima da se “izvade” nastavkom ciklusa kockanja. Ovo je početak zavisnosti koja je podmukla, manipulativna i destruktivna. Kada zavisnost pređe iz faze gubitka u fazu kockarskog dna, ona se više ne odnosi na pobede, gubitke, novac ili zadovoljstvo, već na začarani krug bekstva, očaja i beznađa koji će se, ako se osoba ne leči, uvek završiti nesagledivim i razarajućim posledicama.