„Navučeni“ na igrice traže spas

Psihijatri upozoravaju da je kod zavisnosti od igrica najopasnije to što ove osobe mogu godinama da budu nesvesne da imaju problem. U međuvremenu zapostave obaveze, ne viđaju prijatelje i gube dodir sa realnošću.

Sve više građana traži pomoć stručnjaka u borbi protiv zavisnosti od video-igrica i interneta, pa privatne bolnice u Novom Sadu, osim lečenja narkomanije, alkoholizma i kocke, nude i ovakve programe pomoći pacijentima.

Stručnjaci upozoravaju da zavisnici najčešće uopšte nisu svesni da imaju problem, pa i ne shvataju da su u međuvremenu izgubili dodir sa realnošću i da su zapostavili posao, učenje, prijatelje i partnere.

Koliko je zavisnost od video-igrica opasna ukazuju psihijatri, ali i potresna svedočenja onih koje su uzele pod svoje ove opsesije modernog društva.

Pojedine igraonice u Novom Sadu broje i 50.000 virtuelnih korisnika, različitih generacija, od dece do zrelih osoba.

Direktor Specijalne bolnice za lečenje bolesti zavisnosti „Vita“ Milan Vlaisavljević upozorava da u ovim slučajevima ljudi sebi najteže priznaju da imaju problem.

Iskustva pokazuju da je sve ono što je dalje od teške zavisnosti od psihoaktivnih supstanci, poput heroina, teže prepoznatljivo i ljudi obično misle da nije alarmantno. Često se ovakvi, sekundarni oblici zavisnosti, javljaju uz neku primarnu patologiju, poput kocke ili droge. Ispod cele te slike je u stvari beg od realnosti, a u centralnom nervnom sistemu javlja se uzbuđenje koje se javlja i kod zavisnika od psihoaktivnih supstanci, samo što su kod njih posledice daleko uočljivije i teže. Često je slučaj da nekadašnji zavisnici od kocke ili nekog drugog predmeta zavisnosti sada to zamene sa zavisnošću od igrica i interneta. – upozorava Milan Vlaisavljević

Simptomi kao i kod drugih zavisnika

Psihijatar Nebojša Baračkov objašnjava da se kod zavisnosti od video-igrica pojavljuju iste faze, odnosno simptomi, koji se javljaju i kod bilo kog drugog tipa zavisnika.

Postoji šest takvih kriterijuma, ali prva tri su najuočljivija. Dakle, javlja se jaka žudnja, pa otežana kontrola nad ponašanjem, to jest načinom na koji se vreme provodi, a tu je i apstinencijalna kriza koja dolazi ako se ne upražnjava željena radnja. Najpogubnije je zanemarivanje svih obaveza, a to je posebno uočljivo kod dece. – naglašava Baračkov

Dvadesetosmogodišnja Novosađanka Sonja M. ispričala nam je da joj je ova vrsta zavisnosti gotovo upropastila život, a njena opsednutost video-igrama trajala je nekoliko godina.

Ljudi pomisle „daj, ko može da bude zavisan od video-igrica!“ Tako sam mislila i ja, ali sam u jednom trenutku shvatila da igram igrice bukvalno ceo dan i da je to tako trajalo nekoliko godina. Nisam odlazila na fakultet, nisam se družila, nisam pričala sa verenikom, retko bih jela, a nisam ni spavala kako treba da bih imala što više vremena da se igram – priča danas svršena studentkinja informatike

Kako nam je ispričala, pomoć je potražila tek pošto joj je verenik rekao da je napušta.

On je pokušavao da mi kaže da to nije normalno, da je sve otišlo predaleko, ali ja prosto nisam slušala. Iskreno, kada bi on nešto i pričao, ja sam praktično cupkala nogom, bila u nekom neurotičnom stanju i jedva čekala da ponovo igram. U prvom momentu nisam shvatila šta govori, ali onda su mi pažnju skrenuli i prijatelji. Konačno sam shvatila i sama da imam problem i potražila pomoć. Tek onda je stigla i podrška od verenika – zaključuje Sonja

Autor – Sava Nikić, preuzeto iz Press-a, 2016.