„Navučeni“ na igrice traže spas
Psihijatri upozoravaju da je kod zavisnosti od igrica najopasnije to što ove osobe mogu godinama da budu nesvesne da imaju problem. U međuvremenu zapostave obaveze, ne viđaju prijatelje i gube dodir sa realnošću.
Sve više građana traži pomoć stručnjaka u borbi protiv zavisnosti od video-igrica i interneta, pa privatne bolnice u Novom Sadu, osim lečenja narkomanije, alkoholizma i kocke, nude i ovakve programe pomoći pacijentima.
Stručnjaci upozoravaju da zavisnici najčešće uopšte nisu svesni da imaju problem, pa i ne shvataju da su u međuvremenu izgubili dodir sa realnošću i da su zapostavili posao, učenje, prijatelje i partnere.
Koliko je zavisnost od video-igrica opasna ukazuju psihijatri, ali i potresna svedočenja onih koje su uzele pod svoje ove opsesije modernog društva.
Pojedine igraonice u Novom Sadu broje i 50.000 virtuelnih korisnika, različitih generacija, od dece do zrelih osoba.
Direktor Specijalne bolnice za lečenje bolesti zavisnosti „Vita“ Milan Vlaisavljević upozorava da u ovim slučajevima ljudi sebi najteže priznaju da imaju problem.
– Iskustva pokazuju da je sve ono što je dalje od teške zavisnosti od psihoaktivnih supstanci, poput heroina, teže prepoznatljivo i ljudi obično misle da nije alarmantno. Često se ovakvi, sekundarni oblici zavisnosti, javljaju uz neku primarnu patologiju, poput kocke ili droge. Ispod cele te slike je u stvari beg od realnosti, a u centralnom nervnom sistemu javlja se uzbuđenje koje se javlja i kod zavisnika od psihoaktivnih supstanci, samo što su kod njih posledice daleko uočljivije i teže. Često je slučaj da nekadašnji zavisnici od kocke ili nekog drugog predmeta zavisnosti sada to zamene sa zavisnošću od igrica i interneta. – upozorava Milan Vlaisavljević
Simptomi kao i kod drugih zavisnika
Psihijatar Nebojša Baračkov objašnjava da se kod zavisnosti od video-igrica pojavljuju iste faze, odnosno simptomi, koji se javljaju i kod bilo kog drugog tipa zavisnika.
– Postoji šest takvih kriterijuma, ali prva tri su najuočljivija. Dakle, javlja se jaka žudnja, pa otežana kontrola nad ponašanjem, to jest načinom na koji se vreme provodi, a tu je i apstinencijalna kriza koja dolazi ako se ne upražnjava željena radnja. Najpogubnije je zanemarivanje svih obaveza, a to je posebno uočljivo kod dece. – naglašava Baračkov
Dvadesetosmogodišnja Novosađanka Sonja M. ispričala nam je da joj je ova vrsta zavisnosti gotovo upropastila život, a njena opsednutost video-igrama trajala je nekoliko godina.
– Ljudi pomisle „daj, ko može da bude zavisan od video-igrica!“ Tako sam mislila i ja, ali sam u jednom trenutku shvatila da igram igrice bukvalno ceo dan i da je to tako trajalo nekoliko godina. Nisam odlazila na fakultet, nisam se družila, nisam pričala sa verenikom, retko bih jela, a nisam ni spavala kako treba da bih imala što više vremena da se igram – priča danas svršena studentkinja informatike
Kako nam je ispričala, pomoć je potražila tek pošto joj je verenik rekao da je napušta.
– On je pokušavao da mi kaže da to nije normalno, da je sve otišlo predaleko, ali ja prosto nisam slušala. Iskreno, kada bi on nešto i pričao, ja sam praktično cupkala nogom, bila u nekom neurotičnom stanju i jedva čekala da ponovo igram. U prvom momentu nisam shvatila šta govori, ali onda su mi pažnju skrenuli i prijatelji. Konačno sam shvatila i sama da imam problem i potražila pomoć. Tek onda je stigla i podrška od verenika – zaključuje Sonja
Autor – Sava Nikić, preuzeto iz Press-a, 2016.